4.48 PSIHOZA, Sarah Kane

Nije dugo trajalo, nisam tamo predugo bila. Ali dok pijem gorku crnu kavu osjetim onaj bolnički miris u oblaku drevnog duhana i nešto me dotiče na onom mjestu što još jeca i rana od pre dvije godine otvara se kao leš i odavno zakopani sram u urliku oglašava svoj smradni bol što se raspada.

Soba sa bezizražajnim licima koja prazno pilje u moj bol, toliko lišena smisla, da sigurno u njima ima zle namjere.
Dr Ovaj i dr Onaj i dr Kakobješe koji je samo u prolazu pa je pomislio da svrati i da se i on malo prosere.
Sagoreloj u vrelom tunelu neprijatnosti, moje ponašenje je potpuno dok se bezrazložno tresem i zapinjem na pojedinim riječima i nemam šta da kažem o svojoj ''bolesti" koja se ionako svodi na saznanje da ni u čemu nema nikakve svhe jer ću umrijeti. I paralizirana sam tim milozvučnim psihijatrijskim glasom razuma koji mi govori da postoji objektivna stvarnost u kojem moje tjelo i moj um jesu jedno. Ali ja nisam ovdje niti sam ikada bila. Dr Ovaj to zapisuje a dr Onaj pokušava da promrmlja nešto suosjećajno. Gledaju me, prosuđuju me, njuše kljasti neuspjeh koji izvire iz moje kože, očajanje koje me grabi i sveprožimajuđu paniku koja me obuzima dok u užasu blenem u svet i pitam se zašto se svi smiju i gledaju me s tajnim znanjem o mom bolnom sramu.
Sram sram sram.
Utopi se u taj svoj jebeni sram.
Zagonetni doktori, razumni doktori, čudni doktori, doktori za koje biste pomislili da su jebeni pacijenti da vam nije predočeno drugačije, svi pitaju ista pitanja, stavljaju mi riječi u usta, nude kemijske lijekove za urođeni bol i štite jedan drugom guzicu dok ja želim vriskom da te dozovem, tebe, jedinog doktora koji me je ikada dobrovoljno dotaknuo, koji me je pogledao u oči, koji se smijao mom crnom humoru izgovorenom
glasom iz tek iskopanog groba, koji se usrao kad sam obrijala glavu, koji je lagao i rekao da me je lijepo vidjeti. Koji je lagao. I rekao da me je lijepo vidjeti. Vjerovala sam ti, voljela sam te, i ne boli me to što te gubim, već tvoje bezočne jebene laži koje se maskiraju kao doktorske zabilješke.
Tvoja istina, tvoje laži, ne moje.
I dok sam vjerovala da si drugačiji i da si možda čak osjetio bol koji je ponekad prolepršao preko tvog lica i prijetio da se izlije, ti si također štitio svoju guzicu. Kao svaka druga glupa smrtna pizda.

Za mene, za moj um, to je izdaja. A moj um je tema ovih smetenih fragmenata.
Ništa ne može da ugasi moj gnjev.
I ništa ne može da obnovi moju veru.
Ovo nije svijet u kojem želim da živim.
"4.48 Psihoza" je drama britanske dramatičarke Sarah Kane iz 2000. i ujedno i njen posljednji rad. Drama nema jasno označene likove niti scenske upute. Prema riječima njenog prijatelja i kolege dramatičara Davida Greiga, naslov drame je refernca na vrijeme: 4:48 ujutro, kada se Kane, u svome depresivnom stanju, često budila. Drama se fokusira na osobu koja pati od kliničke depresije - poremećaja od kojeg je Kane patila.