Anketa o Erotskom Životu Hrvatica, Tatjana Šuput Raponja
DOMA: Nisam! Bio mi je pun kufer marksizma! Upravo zato sam i htjela otići,- jer se ovdje odvijala jedna katastrofa duha i ja sam se osjećala naprosto sramotno, učeći i odgovarajući sve predmete u marksističkom ključu ! I djeca u vrtiću su morala biti marksisti, pa i nepismeni,- kojima je bilo najlakše, jer to nisu ni mogli čitati! Ali hajde ti, koji si pročitao štošta drugo, ustvrdi poslije svega, da si baš od svoje volje izabrao Marxa i Engelsa kao svoj svjetonazor i ishodište cjelokupnog znanja! Jedno tumačenje svijeta bio je zakon za cijelu naciju, i pola stoljeća smo jedni druge lagali, tvrdeći da isto mislimo! Povijesni cilj:“Očovječenje čovjeka !“ Pa što ne bi bilo i: okravljenje krave! Okupušenje kupusa! Ostoličenje stolice! (…)
Kolike generacije umnih ljudi su uništene jer su ih htjeli usrećiti inkubatorskom naukom! Pa to je bio intelektualni genocid! Društvene znanosti studiralo je veoma mnogo mladih, a one, u stvari, gotovo da i nisu postojale! Što su oni to studirali i u što su straćili svoje sposobnosti i svoje živote? Ja sam, kao apsolvent, pred grupom kolega izjavila da nisam marksist. Nastao je tajac, zgroženo i zapanjeno su me gledali, nitko na to nije rekao ni riječ! Barem ne meni i ne u tom trenu! Ali sam nakon toga jedva diplomirala, uz bezbroj zamki, podmetanja i odgađanja rokova- od strane profesora,- a posao nisam nikad dobila! I sedam godina nakon diplome, radila sam povremene posliće na zamjenama trudnih nastavnica i čuvala sam djecu ! Prave žrtve tog poretka su bili misleći ljudi koji su radili glavom, a onima koji su se bavili tehničkim, uslužnim i ne-intelektualnim poslovima,-njima i nije toliko smetalo, jer oni svoje mišljenje nisu morali iznositi u javnosti ! Mi smo morali, jer nam je to posao! I onda smo- ili lagali, ili stradali. (…) Sigurnost je ipak od svega najvažnija: to je pitanje opstanka. Slobodno mišljenje nije. Ali, čim je stega popustila, evo ti rata i krvoprolića. Sve se raspalo, i ono što nije valjalo i ono što jest. Možda zemlja i ne bi propala, da nije sve u njoj bilo toliko nadzirano. Previše stislo,- pa puklo. (…)
Strašan je to peh, roditi se sa afinitetom za društvene znanosti, tamo gdje je zabranjeno mišljenje! Sve je već drugi smislio za tebe i ti moraš samo prepisivati i prepričavati!...Što se nisam rodila s darom za šivanje ili sviranje? Bilo bi mi puno lakše… Ali ja sam svoju ogorčenost prema tom sustavu uvijek ublažavala pomišlju da su oni, koji su nam nametnuli tu, „samo jednu istinu“, ipak spasili za vrijeme Drugoga svjetskog rata- veliki dio populacije od istrebljivanja…Dobar dio mojih predaka preživio je zahvaljujući njima… (…) Da nije bilo tih naših rođaka koji su imali skučen znanstveni pogled na svijet, ali široka srca sklona žrtvovanju,- Debela Berta, Lili Marlen, i Liepa Plavka bi do danas već prožderale čitav svijet ! Ali, kamo mi to zađosmo? Da se mi vratimo na našu glavnu temu?
Kolike generacije umnih ljudi su uništene jer su ih htjeli usrećiti inkubatorskom naukom! Pa to je bio intelektualni genocid! Društvene znanosti studiralo je veoma mnogo mladih, a one, u stvari, gotovo da i nisu postojale! Što su oni to studirali i u što su straćili svoje sposobnosti i svoje živote? Ja sam, kao apsolvent, pred grupom kolega izjavila da nisam marksist. Nastao je tajac, zgroženo i zapanjeno su me gledali, nitko na to nije rekao ni riječ! Barem ne meni i ne u tom trenu! Ali sam nakon toga jedva diplomirala, uz bezbroj zamki, podmetanja i odgađanja rokova- od strane profesora,- a posao nisam nikad dobila! I sedam godina nakon diplome, radila sam povremene posliće na zamjenama trudnih nastavnica i čuvala sam djecu ! Prave žrtve tog poretka su bili misleći ljudi koji su radili glavom, a onima koji su se bavili tehničkim, uslužnim i ne-intelektualnim poslovima,-njima i nije toliko smetalo, jer oni svoje mišljenje nisu morali iznositi u javnosti ! Mi smo morali, jer nam je to posao! I onda smo- ili lagali, ili stradali. (…) Sigurnost je ipak od svega najvažnija: to je pitanje opstanka. Slobodno mišljenje nije. Ali, čim je stega popustila, evo ti rata i krvoprolića. Sve se raspalo, i ono što nije valjalo i ono što jest. Možda zemlja i ne bi propala, da nije sve u njoj bilo toliko nadzirano. Previše stislo,- pa puklo. (…)
Strašan je to peh, roditi se sa afinitetom za društvene znanosti, tamo gdje je zabranjeno mišljenje! Sve je već drugi smislio za tebe i ti moraš samo prepisivati i prepričavati!...Što se nisam rodila s darom za šivanje ili sviranje? Bilo bi mi puno lakše… Ali ja sam svoju ogorčenost prema tom sustavu uvijek ublažavala pomišlju da su oni, koji su nam nametnuli tu, „samo jednu istinu“, ipak spasili za vrijeme Drugoga svjetskog rata- veliki dio populacije od istrebljivanja…Dobar dio mojih predaka preživio je zahvaljujući njima… (…) Da nije bilo tih naših rođaka koji su imali skučen znanstveni pogled na svijet, ali široka srca sklona žrtvovanju,- Debela Berta, Lili Marlen, i Liepa Plavka bi do danas već prožderale čitav svijet ! Ali, kamo mi to zađosmo? Da se mi vratimo na našu glavnu temu?
Pomozite besplatno održavanje sajta klikom na oglas:
|
|
|
Copyright © 2018-21 Bruno Lovric. All rights reserved.