Antun Branko Šimić
Bule Popodne. Ljeti. Grane loza kriju ut hladnik nadno turskog đulistana; U hladniku se žutom bule smiju I piju kavu iz šarenih findžana. Na stolu kruške – ose sladost piju – I bijeli rupci i grane jorgovana; Izvana slazi sladak zadah dana – Il breskve negdje u blizini zriju. Polako prođi! Tko bi vidjet smio Te bijele sjene, što ih hladnik skrio! Kroz pukotine samo sunce zuri. I dokle voda iz šedrvana curi, Već snatre bule u magli modrog dima Sklapajuć oči ko pod poljupcima. |
Bog i Gradsko Popodne Cijelo popodne mladić u kavani misli o Bogu Konobar vječno kruži oko stolova Piccolo – šepav – nudi cigarete i kadšto rukom ladi užareno uho Lica su siva dosadna i prazna Unose smijeh dvije žene plavih obraza (Valjda su dame iz varietea) i nakon što grimasom prezru sve sjednu i zovnu: Cigarete, Cherry Cobler Na stropu faun rutav frulu svira i mami k sebi gole tuste nimfe Dim se od duhana diže sve više u sfere Kavana lebdi šareno fantastična i šumi i sanja Za prozorima već i suton stoji Kavana vlak je, putuje i skoro u noć će da stigne (Noć je stanica “s onu stranu”) Svjetla svjetla Igrači šaha bude se iza sna Mladića stid je mučnog znoja On ustaje koraca blijed ko somnambul Za leđima mu netko kriči: platiti! Na ulici je vječna trka Suton svjetla zvonca ljudi Mladić stoji, misli Mladiću mozak pršti u bezbroj komadića Ulica leti i gdje zavine noć je konac. |
Čačuga Roditelji moji bjehu ljudi Ja nosim o tom potvrdu sa sobom za onog tko bi u to sumnjao. Od gipsa ili gline nije moje tijelo Al svijet od mene mijesio je sve što hoće Toliko puta promijenih se u obliku i u licu! U dvadeset i petom ljetu shvatih jednu mudrost: odlučih biti ono što sam iznutra i izvana ostati u obliku u kojem sam I tako samostalan, svoj, i čovjek na svom mjestu sad mogah da od drugih mijesim sve što hoću Za ženom čeznuh oduvijek i dođoh k ženi svoga prijatelja – imah sada prijatelja jer imah novaca – i očajan joj pričah o nesreći što me prati: na sve me strane vuku žene, ne mogu da koraknem od žena Dakako, ona povjerova i sveza se otad za me svojim tužnim pogledima. No ja ostah tvrd tek kasnije popustih Malo poslije izbacih prijatelja iz njegove kuće i sjedoh sam unutra |