Antun Branko Šimić

​Bule

​Popodne. Ljeti. Grane loza kriju
ut hladnik nadno turskog đulistana;
U hladniku se žutom bule smiju
I piju kavu iz šarenih findžana.

Na stolu kruške – ose sladost piju
– I bijeli rupci i grane jorgovana;
Izvana slazi sladak zadah dana
– Il breskve negdje u blizini zriju.

Polako prođi! Tko bi vidjet smio
Te bijele sjene, što ih hladnik skrio!
Kroz pukotine samo sunce zuri.

I dokle voda iz šedrvana curi,
Već snatre bule u magli modrog dima
​Sklapajuć oči ko pod poljupcima.

Bog i Gradsko Popodne

Cijelo popodne mladić u kavani
misli o Bogu
Konobar vječno kruži oko stolova
Piccolo – šepav – nudi cigarete
i kadšto rukom ladi užareno uho
Lica su siva dosadna i prazna

Unose smijeh dvije žene plavih obraza
(Valjda su dame iz varietea)
i nakon što grimasom prezru sve
sjednu
i zovnu: Cigarete, Cherry Cobler

Na stropu faun rutav frulu svira
i mami k sebi gole tuste nimfe
Dim se od duhana diže sve više u sfere
Kavana lebdi šareno fantastična i šumi i sanja

Za prozorima već i suton stoji
Kavana vlak je, putuje i skoro u noć će da stigne
(Noć je stanica “s onu stranu”)
Svjetla svjetla
Igrači šaha bude se iza sna
Mladića stid je mučnog znoja
On ustaje koraca blijed ko somnambul
Za leđima mu netko kriči: platiti!

Na ulici je vječna trka
Suton svjetla zvonca ljudi
Mladić stoji, misli
Mladiću mozak pršti u bezbroj komadića

Ulica leti i gdje zavine
noć je
konac.

Čačuga

Roditelji moji bjehu ljudi
Ja nosim o tom potvrdu sa sobom za onog tko bi u to sumnjao.
​Od gipsa ili gline nije moje tijelo
Al svijet od mene mijesio je sve što hoće 
Toliko puta promijenih se u obliku i u licu!

U dvadeset i petom ljetu shvatih jednu mudrost:
odlučih biti ono što sam iznutra i izvana
ostati u obliku u kojem sam

I tako samostalan, svoj, i čovjek na svom mjestu
sad mogah da od drugih mijesim sve što hoću

Za ženom čeznuh oduvijek i dođoh k ženi svoga prijatelja – imah sada prijatelja
jer imah novaca
– i očajan joj pričah o nesreći što me prati:
na sve me strane vuku žene, ne mogu da koraknem od žena

​Dakako, ona povjerova i sveza se otad za me svojim tužnim pogledima. No ja ostah tvrd
tek kasnije popustih
Malo poslije
izbacih prijatelja iz njegove kuće
​i sjedoh sam unutra

---