DON JUAN, Molière
Prevod: Mladen Leskovac
DON JUAN: Šta! Ti misliš da se treba privezati za prvu na koju naiđemo, da se radi nje odreknemo svih ostalih, pa ni pogled da ne bacimo na njih? I jeste mi to neka divna stvar po svaku cijenu htjeti ostati pri lažnoj vrlini vjernosti, sahraniti sebe zauvijek u jednu jedinu ljubav i, još mlad, biti mrtav za svaku ljepoticu koja bi ti mogla izići na oči! Ne, ne, stalnost je samo za glupane; pravo je svake ljepotice da nas očara, a ako smo se s nekom od njih već ranije sreli, to još ne može ostalima uskratiti njihov opravdani zahtjev da dobiju našu ljubav. Mene, eto, ljepota ushiti ma gdje je sreo, i ja se lako podajem slatkoj vlasti kojom nas ona privlači. Sasvim je uzaludno što sam se nekoj obavezao, jer ljubav koju osjećam prema jednoj ljepotici nikako me ne obavezuje da budem nepravedan prema ostalima; ja imam otvorene oči da bih mogao vidjeti vrline sviju njih, i svakoj odajem poštovanje i plaćam danak na koji me primorava priroda. I desilo se što bilo, ja ne mogu svom srcu da uskratim ništa od onoga što nađem da je dostojno ljubavi; pa da imam i deset tisuća srdaca, kada bi mi ih zaiskalo kakvo lijepo čeljade, ja bih mu ih poklonio sva. Najzad, naklonosti koje tek nastaju imaju neizrecive draži, a sve ljubavno zadovoljstvo baš i jeste u promjeni. Nema ti većeg uživanja nego stotinama sitnih laskanja osvojiti srce kakve mlade ljepotice, gledati kako se iz dana u dan napreduje, svojim zanosom, suzama i uzdasima svladati bezazlenu stidljivost duše koja se jogunasto brani, stopu po stopu uklanjati slabački otpor koji ona stavlja pred nas, svladati kolebljivost koju ona smatra čašću, pa je polagano odvesti onamo kuda se hoće. A kad već jednom zagospodarimo, nismo više kadri ništa ni da kažemo ni da želimo; svršeno je sa svim onim što je u ljubavi lijepo, pa i mi zadrijemamo u miru takve jedne ljubavi, osim ako nam neka nova ljepota ne razbudi želje i svojim primamljivim dražima ne pokrene naše srce na nova osvajanja. Jer, najzad, ništa nije toliko slatko kao likovati nad otpornošću kakve ljepotice; a u toj oblasti ja imam ambicije onih pobjednika koji neprestano lete iz pobjede u pobjedu i koji su nesposobni da postave granice svoiim željama. Nema toga što može obuzdati plahovitost mojih želja; osjećam se tako kao da imam srce koje bi moglo voljeti čitavu zemlju; pa kao Aleksandar Veliki, i ja bih volio da ima još svjetova, kako bih i na njih proširio svoja Ijubavnička osvajanja.
DON JUAN: Šta! Ti misliš da se treba privezati za prvu na koju naiđemo, da se radi nje odreknemo svih ostalih, pa ni pogled da ne bacimo na njih? I jeste mi to neka divna stvar po svaku cijenu htjeti ostati pri lažnoj vrlini vjernosti, sahraniti sebe zauvijek u jednu jedinu ljubav i, još mlad, biti mrtav za svaku ljepoticu koja bi ti mogla izići na oči! Ne, ne, stalnost je samo za glupane; pravo je svake ljepotice da nas očara, a ako smo se s nekom od njih već ranije sreli, to još ne može ostalima uskratiti njihov opravdani zahtjev da dobiju našu ljubav. Mene, eto, ljepota ushiti ma gdje je sreo, i ja se lako podajem slatkoj vlasti kojom nas ona privlači. Sasvim je uzaludno što sam se nekoj obavezao, jer ljubav koju osjećam prema jednoj ljepotici nikako me ne obavezuje da budem nepravedan prema ostalima; ja imam otvorene oči da bih mogao vidjeti vrline sviju njih, i svakoj odajem poštovanje i plaćam danak na koji me primorava priroda. I desilo se što bilo, ja ne mogu svom srcu da uskratim ništa od onoga što nađem da je dostojno ljubavi; pa da imam i deset tisuća srdaca, kada bi mi ih zaiskalo kakvo lijepo čeljade, ja bih mu ih poklonio sva. Najzad, naklonosti koje tek nastaju imaju neizrecive draži, a sve ljubavno zadovoljstvo baš i jeste u promjeni. Nema ti većeg uživanja nego stotinama sitnih laskanja osvojiti srce kakve mlade ljepotice, gledati kako se iz dana u dan napreduje, svojim zanosom, suzama i uzdasima svladati bezazlenu stidljivost duše koja se jogunasto brani, stopu po stopu uklanjati slabački otpor koji ona stavlja pred nas, svladati kolebljivost koju ona smatra čašću, pa je polagano odvesti onamo kuda se hoće. A kad već jednom zagospodarimo, nismo više kadri ništa ni da kažemo ni da želimo; svršeno je sa svim onim što je u ljubavi lijepo, pa i mi zadrijemamo u miru takve jedne ljubavi, osim ako nam neka nova ljepota ne razbudi želje i svojim primamljivim dražima ne pokrene naše srce na nova osvajanja. Jer, najzad, ništa nije toliko slatko kao likovati nad otpornošću kakve ljepotice; a u toj oblasti ja imam ambicije onih pobjednika koji neprestano lete iz pobjede u pobjedu i koji su nesposobni da postave granice svoiim željama. Nema toga što može obuzdati plahovitost mojih želja; osjećam se tako kao da imam srce koje bi moglo voljeti čitavu zemlju; pa kao Aleksandar Veliki, i ja bih volio da ima još svjetova, kako bih i na njih proširio svoja Ijubavnička osvajanja.
