|
Dundo Maroje, Marin Držić
POMET: Reče se: ''Tko je namuran nije sam'', - sad ja po mom Tudešku poznam. Nut što je bit čovjek i imat judicio. Sjedeći za trpezom s mojijem Tudeškom, a pečeno bijehu donijeli – pjat, u njemu kapun. Gledam, ali je guska, ali što drugo. Onoliko velika kapuna moje oči nigda nijesu prije vidjele. Ispečen? Gledah, ali je isprigan ali je ispečen. Imaše njeku hrustu na sebi koja mi oči zanošaše, srce mi veseljaše, apetit mi otvoraše. Oko njega dvije jarebice oblahne, a sok iž njih rosi. Pjat urešavahuns strana peča vitelja mesa od mlijeka, koja para da govoraše: ''Jeđ me, jeđ me'', i polovica zadnja od zečića, lardica okolo nazadijevana, a garofalići neistučeni nakićena, koja para na trpezi mirisom da stvaraše veseleo, drago prolitje; a na krajijeh od plitice uokolo nakitili bijehu kosovića, turdius inter avibus koji paraše da se uhitili bijehu i da u veras pojući govrahu: ''Blaženi, uzmite!'' I u tjezijeh delicijah stojeći u kontemplacijoni bijeh otišao in estasis. Tako istom Tudešak moj moj i uzdahnu, uzdahnu drugu votu, a mene dozva: ''Pomet!'' Ja se osvijestih: ''Signor patron, comanda!'' Mnjah da će mi rijet: ''Što činiš? Rježi, da se triunfa; far bona ciera!'', kako je njegovo užano rijet mi. Reče mi: ''Ajme, Pomet, mi štar mal!'' – ''Što će bit?'' – ''Mi morir, se non aver la signora; mi štar melanconico; mi non poter mangiar. Tu mangiar presto, antar la signora, prometter ducati mille, do mila. Meglio spender ducati che perder vita.'' Ubi me kad mi to reče! U meni rekoh: Mahnitos, mahnitos s namuranijem ljudi duži! Mahnitos njimi vlada! – Ne mogoh mu ne ugodit tu galantariju. – ''Ja imam, kažem, dobrovoljno činit i što mi je mučno činit.'' Ma ne mogoh srcu odoljet: otkinuh krilo od onoga kapuna, stavih ga prida nj; drugo otkinuh, stavih ga prida me. Napih mu: ''Trink, misser Ugo, star allegro, signora star vostra''. Što ć ino? Intertenjah ga s galantarijom, založih se i trijema kosovići, okusih i jarebičice. Bogme tjeh i rukom igrat u parti sekrete od onoga slavnog kapuna (kurvina kuhača koje galantarije od onoga kapuna bješe učinio!); pun biješe nadjeven kao jedan kuljen njekijeh ptičica pritiljahnijeh; zalaga' se svako kao mekom smokvicom, a s mijendeoci, s lučcom, s suhvicami, s specijicom. Bogme i toga pouzeh! On me solčita: ''Pomet, antar!'', a ja s galantarijom: ''Antar, signor''. Napih se; otidoh iz raja zemaljskoga, dviže me iz onjezijeh delicija gdje se ima što se žudi. |
Dundo Maroje najpoznatija je komedija Marina Držića. Prvi je put prikazana, kako se najčešće navodi, 1551. godine. Radnja se vrti oko Dubrovačkog trgovca Dunde Maroja koji je poslao je sina Mara u Italiju da trguje, davši mu pet tisuća dukata. No, ovaj se nije pridržavao očevih savjeta i umjesto da ode iz Jakina (Ancone) u Firencu (pa u Sofiju), odlazi u Rim. Tu, u Rimu, rasipa očevo blago, kupujući poklone kurtizani Lauri. Tu su i Pomet, Ugov sluga i Popiva, Marov sluga. Oni su, u stvari, režiseri svih glavnih događaja i natječu se u tome tko će bolje ugoditi svomu gospodaru. Drugim, riječima, cijeli komad je jedan duel između pametnih sluga - duel između oštroumlja i dovitljivosti. Sam završetak komedije nije sačuvan, ali se, već i na temelju prologa, može naslutiti da će se sve "svršit u veselje". |