Audicije
  • Home
  • Priprema Monologa
    • Zbirka Monologa
    • Rad s Mentorima
    • Glumacki CV
    • Glumacka Fotografija (Headshot)
    • Showreel
  • Casting
  • Glumačke Škole
  • Recitacija
    • Zbirka Poezije >
      • Iva Beljan
  • Kontakt

Kralj Edip, Sofoklo
Prijevod: Koloman Rac

EDIP:
Da 'vako nijesam najbolje uradio,
To nit mi kazuj nit me svjetuj više sad!
Ta ne znam, s kakvim bih ja očma gledajuć,
Kad u Had dođem, oca mogo pogledat
Ni kako mater jadnu; njima dvoma ja
Učinih, štono više nego vješala
Zaslužuje. Pa gledat djecu, rođenu
Onako, kako rodila s', — zar pogled je
To za me željen? Mojim očma nikada!
A ni grad, kule, sveti božji kipovi —!
Njih ja se jadnik nad jadnike liših sam,
A od svih, bar u Tebi, gle othranih se
Najsjanije! I svima sam zapovjedih,
Da bezbožnika gone, što po bozima
Iziđe proklet pa još k tome Lajev rod!
Kad ja ovakvu svoju otkrih sramotu,
Zar bješe vas mi okom gledat u oko?
Ne, nipošto! Pa da sam još i mogao
Začepit uši, vrelo sluhu, bijedni svoj
Zacijelo lik bi do kraja zagradio,
Da budem slijep i sasvim gluh, jer slatko je,
Kad izvan svakog jada misli borave.
Ao, Kiterone, zašt' me primi? Što me ti,
Kad uze, smjesta ne ubi, da nikada
Ne pokažem se ljudma, otkle rodih se?
Oj Polibe i Korinte i tobožnji
Vi očinski oj dvori stari, takvom me
Ljepotom, punom čemera, othraniste!
Ta zao se i od zla roda nađoh sad.
Oj vi tri staze, sakrita oj dolino,
Oj šumo, klanče ti na onom tropuću,
Mog oca krvi što se s ruku mojijeh
Vi napiste, zar mene još se sjećate,
Što stvorih vama, što l' uradih opeta,
Kad dođoh ovamo? Oj brače, brače moj,
Ti rodi mene, pa kad rodi, nanovo
Baš istu pusti klicu, na svijet iznese
I oce, braću, djecu, jedne krvi krv,
Pa vjerenice, žene, majke — najveću
Rugobu, što se rađa gdje međ ljudima!
Al' što ti radit nije lijepo, ne treba
Ni zborit. Bogova vam, brže vrz'te me
Kud ili ubijete il' bacite u more,
Gdje nikada me više vidjet nećete!
Udostojite se taknut bijedna! Slušajte!
Ne bojte se! Ta jade moje smrtnik ti
Ni jedan nije trpjet vrstan doli ja.


  • Pročitajte dodatne muške monologe iz "Kralja Edipa".

“Kralj Edip”  (latinski: Oedipus Rex) je grčka tragedija, prvi put izvedena oko 429. g. pr. Kr. Smisao tragedije svodi se na snažan kontrast osjećaja koje proživljava Edip. Na početku tragedije on je slavni kralj, hvaljen u narodu, pošten, empatičan i utjecajan. Kako se dramska radnja zapliće, odnosno kako se otkriva istina, Edipov lik gradira prema negativnim osjećajima srama, jada, očaja i potpunog uništenja u sljepoći i progonstvu iz zemlje. Istina koju saznaje je da je bježeći od proračanstva, zapravo doveo do njegovog ostvarenja: Ubio je vlastitog oca i oženio majku koja mu je rodila četvero djece.

Stoga mnogi “Kralja Edipa” smatraju tragedijom sudbine, jer je u središtu lik koji se bezuspješno bori protiv onoga što mu je sudbina namijenila te se na kraju potpuno poražen predaje naumu sudbine.

Ovaj monolog se pojavljuje na kraju drame - nakon što je njegova žena/majka izvršila samoubojstvo i nakon što je Edip u napadu očaja iščupao vlastite oči.

Pomozite održavanje stranice klikom na oglas:

Copyright © 2018-21 Bruno Lovric. All rights reserved.
Powered by Create your own unique website with customizable templates.