|
Tko se boji Virginije Woolf?, Edward Albee Prevod: Ileana Ćosić GEORGE: (za barom, nepomičan) Kad sam još bio u gimnaziji, imao sam običaj da prije odlaska kući na raspust, s nekoliko drugova idem u New York u jednu jazbinu u kojoj se točio džin i slušao džez. To je bilo u vrijeme prohibicije. Jednom se među nama nalazio i jedan petnaestogodišnjak, mladić koji je nekoliko godina ranije slučajno ubio svoju majku iz puške. Sasvim slučajno, čak i bez ikakve podsvjesne motivacije, u to sam siguran, potpuno siguran. Te večeri mladić je bio s nama. Svaki od nas je poručio neko piće, a kad je došao red na njega, on je rekao: “Ja ću berdžin, molim, berdžin i vodu”. Svi smo počeli da se smijemo... bio je plav i imao je lice anđela, i svi smo se smijali. I onda je još ljudi čulo i smijeh je jačao - sve više ljudi i sve više smijeha, i nitko se nije smijao glasnije od nas, i nitko među nama glasnije od mladića koji je ubio svoju majku. I uskoro, svi u jazbini su znali zbog čega se smijemo, i svi su počeli da naručuju berdžin i da se smiju dok su ga naručivali. I uskoro, naravno, smijeh se stišao ali dugo nije potpuno prestao jer bi uvijek za ovim ili onim stolom netko naručio berdžin i novi napad smijeha bi počeo. Pili smo slobodno te noći, a uprava nam je kupila šampanjac. I naravno, patili smo sljedećeg dana, svaki od nas, nasamo, na svom vlaku, daleko od New Yorka, svaki od nas s pravim mamurlukom... ali to je, bez obzira, bio najveći dan moje... mladosti.(…) Sljedećeg ljeta, vozio je auto. Vozačka dozvola mu je bila u džepu, a otac je sjedio na sjedištu pored njega. Da ne bi zgazio bodljikavo prase, počeo je da krivuda i naletio pravo na drvo. Naravno, nije poginuo. A kad se osvijestio i bio potpuno van opasnosti, u bolnici su mu saopćili da mu je otac poginuo. Tada je počeo da se smije, nije mogao da se zaustavi, sve dok mu nisu dali injekciju u ruku. Onda se ošamutio i prestao da se smije. Kasnije su ga poslali u ludnicu. To je bilo pre trideset godina. Pričali su mi da u toku svih trideset godina nije izgovorio ni jednu jedinu riječ. Najtužnije kod ljudi je... odnosno jedna od najtužnijih stvari kod ljudi je način na koji stare. Znate li kako to izgleda kod nenormalnih osoba? Mislim kod onih mirnih? Oni ne stare. Odnosno, nije da ne stare na uobičajeni način. Ostaju nekako netaknuti. |
Tko se boji Virginije Woolf? (engl. Who's Afraid of Virginia Woolf?) je Oskarom nagrađeni film iz 1966. i adaptacija istoimenog kazališnog djela kojeg je napisao Edward Albee. Radnja filma se odvija jedne subotnje večeri na sveučilištu New England a glavni protagonisti su bračni par: povjesničar George koji je u braku postao cinik i njegova supruga alkoholičarka Marta, koja se ne može pronaći u procesu starenja i koja je kćerka predsjednika sveučilišta. |
Copyright © 2018-21 Bruno Lovric. All rights reserved.