MAČKA NA VRUĆEM LIMENOM KROVU, Tennessee Williams
BRICK: (oslobađajući se oca) Ja sam zapanjen!... Govoriš tako... (odmakne se od oca) Zar ne znaš šta ljudi misle o takvim stvarima. Sjećam se kada je na Mississippi univerzitetu bilo otkriveno kako je jedan student pokušao da uradi nešto neprirodno... ne samo što smo ga prezreli, što smo ga se svi odrekli već smo mu zahtijevali da se gubi sa univerziteta i on je otišao. Daleko, daleko, sve do... (on ostaje bez daha) Sjeverne Afrike. Zašto se izuzetno drugarstvo, stvarno, stvarno, iskreno, iskreno drugarstvo između dvojice ljudi ne može poštovati kao nešto čisto i dostojno pri tome ne pomišljati... o nečem neprirodnom.
(…) Skipper i ja smo gajili čedan odnos bili smo pravi drugovi, tako reći cijelog svog života, sve dok Maggie nije palo na pamet ovo o čemu ti sad govoriš. Normalno? Ne! Suviše je bilo rijetko da bi bilo normalno, čist i iskren odnos između dvojice ljudi suviše je rijetka stvar da bi bila normalna.
(…) To je bio čist i čedan odnos, a to nije normalno! (Oni oboje neko vrijeme gledaju jedan drugog. Napetost popušta i oni se oboje okreću kao da su umorni) De, da... teško je... govoriti... Onda, ništa. Zašto se Skipper slomio? Zašto ti? (Brick ponovo pogleda u svog oca. On je u tom trenutku već rješen, iako ni sam nije svjestan te svoje odluke, da svom ocu kaže da ovaj boluje od raka. To je jedino što on može učiniti kako bi mu vratio milo za drago, u jednu stvar koju je teško priznati, za drugu, istu takvu.) (prijeteći) Dobro. Najzad ćemo imati taj iskreni razgovor koji toliko želiš. (On odšepa natrag do bara sa pićem) Uh-huh! (Uzima led pomoću srebrne štipaljke diveći se njenoj zaleđenoj ljepoti) Maggie smatra da smo Skipper i ja otišli u profesionalce i nastavili da igramo ragbi po završetku studija zato što smo se plašili da odrastemo... (On prilazi uz bat svoje štake, i kao što je to Margaret činila kad počne sa svojim "recitativom", gleda u mrak gledališta, privlačeći pažnju publike svojim ukočenim pogledom, slomljena, "tragično elegantna" figura čovjeka koji prosto govori sve što zna o istini) Zato što smo željeli da i dalje šaljemo jedan drugome one naše čuvene duge visoke lopte, koje je samo vrIJeme moglo da zaustavi.
(…) Mislim da se Maggie uvIJek osjećala zanemarenom zato što ona i ja nikad nismo mogli da se zbližimo, osim koliko se dvoje ljudi zbliži u krevetu. Zato je iskoristila prvu priliku da pritisne jadnog Skippera. Utuvila mu je u glavu prljavu ideju da ono što smo mi bili, on i ja, predstavlja, u stvari, isti slučaj kao i onaj sa Misisipi univerziteta. Jadni Skipper, otišao je u krevet sa Maggie kako bi dokazao da to nije točno i kad mu to nije pošlo za rukom, on je povjerovao da je ono što ona tvrdi ipak istina! Nitko se tako brzo nije prihvatio pića i tako brzo umro... A sad, jesi li zadovoljan!
(…) Da, izostavio sam međugradski telefonski razgovor sa Skiperom, u kome mi je on upijanom stanju priznao sve, a ja sam samo spustio slušalicu. Bio je to posljednji razgovor u našem životu.
(…) Skipper i ja smo gajili čedan odnos bili smo pravi drugovi, tako reći cijelog svog života, sve dok Maggie nije palo na pamet ovo o čemu ti sad govoriš. Normalno? Ne! Suviše je bilo rijetko da bi bilo normalno, čist i iskren odnos između dvojice ljudi suviše je rijetka stvar da bi bila normalna.
(…) To je bio čist i čedan odnos, a to nije normalno! (Oni oboje neko vrijeme gledaju jedan drugog. Napetost popušta i oni se oboje okreću kao da su umorni) De, da... teško je... govoriti... Onda, ništa. Zašto se Skipper slomio? Zašto ti? (Brick ponovo pogleda u svog oca. On je u tom trenutku već rješen, iako ni sam nije svjestan te svoje odluke, da svom ocu kaže da ovaj boluje od raka. To je jedino što on može učiniti kako bi mu vratio milo za drago, u jednu stvar koju je teško priznati, za drugu, istu takvu.) (prijeteći) Dobro. Najzad ćemo imati taj iskreni razgovor koji toliko želiš. (On odšepa natrag do bara sa pićem) Uh-huh! (Uzima led pomoću srebrne štipaljke diveći se njenoj zaleđenoj ljepoti) Maggie smatra da smo Skipper i ja otišli u profesionalce i nastavili da igramo ragbi po završetku studija zato što smo se plašili da odrastemo... (On prilazi uz bat svoje štake, i kao što je to Margaret činila kad počne sa svojim "recitativom", gleda u mrak gledališta, privlačeći pažnju publike svojim ukočenim pogledom, slomljena, "tragično elegantna" figura čovjeka koji prosto govori sve što zna o istini) Zato što smo željeli da i dalje šaljemo jedan drugome one naše čuvene duge visoke lopte, koje je samo vrIJeme moglo da zaustavi.
(…) Mislim da se Maggie uvIJek osjećala zanemarenom zato što ona i ja nikad nismo mogli da se zbližimo, osim koliko se dvoje ljudi zbliži u krevetu. Zato je iskoristila prvu priliku da pritisne jadnog Skippera. Utuvila mu je u glavu prljavu ideju da ono što smo mi bili, on i ja, predstavlja, u stvari, isti slučaj kao i onaj sa Misisipi univerziteta. Jadni Skipper, otišao je u krevet sa Maggie kako bi dokazao da to nije točno i kad mu to nije pošlo za rukom, on je povjerovao da je ono što ona tvrdi ipak istina! Nitko se tako brzo nije prihvatio pića i tako brzo umro... A sad, jesi li zadovoljan!
(…) Da, izostavio sam međugradski telefonski razgovor sa Skiperom, u kome mi je on upijanom stanju priznao sve, a ja sam samo spustio slušalicu. Bio je to posljednji razgovor u našem životu.
