MIZANTROP, Molière

ALCESTE:
Ah! Ostav'te šalu, za nju vrijeme nije.
Crvenite bolje, imate zbog čega;
Evo, imam dokaz nevjerstva vašega.
To sam predosjeć'o u dnu duše svoje;
Nisu prazne bile tol'ke sumnje moje;
Kroz te mrske sumnje, predmet naših svađa,
Tražio sam bijedu koja me pogađa;
Kraj svega pritvorstva u rječima vašim,
Usud me uputi čega da se plašim.
Al' ne gaj'te nadu da ću bez osvete
Moći da otrpim te uvrede klete.
Znam da niko srcu svom ne zapovijeda,
Da se ljubav silom nametnuti ne da,
I da svakom srcu dana je sloboda
Da svog pobjednika kada hoće oda.
I moja bi žalba neumjesna bila,
Da su vaša usta pravo govorila,
Da ste me odbili od početka sama,
Mog'o bih zamjerat' sudbi a ne vama.
Al' mojoj ljubavi povlađivat' jasno ...
Ta, to je izdajstvo, ta to je užasno!
Nema za tu podlost kazne teške dosta,
I sve mome gnjevu dozvoljeno posta.
Da, sve očekujte, ja se na sve spremam;
Sem bijesa u sebi ničeg više nemam.
Smrvljen vašom rukom već pri izdisaju,
Moja čuvstva više razlog ne slušaju;
Puštam gnjev opravdan da me nosi cijela,
I ne odgovaram za vlastita dijela.