Okovani prometej, Eshil

PROMETEJ:
Dostojanstvena i oholosti puna je
Riječ tvoja, kako liči sluzi božjemu
Sad novi vladate, u dvoru visokom
Bez tuge mislite stolovat Kralja dva
Zar bijegom iz njeg bježat ja već ne vidjeh?
A trećeg ću vladara vidjet sadašnjeg, -
Najgrdnije i najbrže će pasti on
Pa čini l' ti se, da ja strepim i dršcem
Od novih bogova? Ne, ama ni zere!
Požur' se natrag putem, kojim dojuri!
Ta doznat nećeš ništa, što me pitaš ti
(…)

Zar mjesi dijete, nijesi l' od njeg gluplji još,
Od mene ako išta doznat nadaš se?
Ne, nema muke, nema sredstva, kojim će
Zeus mene nagnat, njemu da to otkrijem,
Dok okova, sramote te mi ne skine!
Pa stoga neka žarke munje baca plam,
Bjelokrilim nek snijegom, gromom svojijem
Do na dno zemlje uzmuti i trese sve,
Al' ništa od tog mene neće sklonit baš,
Da kažem, tko će njega skinut s prijestola'

(…)

Te glase, koje mi ovaj sad kaza.
Ja zaista znadem, a nije sramota,
Od dušmana kad dušman zlo nekakvo trpi.
Pa zato na mene nek oštra se strijela -
Ta ognjena zmija ruši, i uzduh
Nek gromom se, virom vjetrova divljih
Sav trese! I s temelja vihor nek zemlju
U najdubljoj onoj drma dubini,
A valovlje morsko nek groznijem šumom
Sve putove zvijezda na nebu gore
Zatrpa, i crnom Tartaru na dno
Nek strovali Zeus-bog moje mi tijelo
U vrtlogu krute, grozne sudbine,
Al' dokraja mene ubiti neće!

Okovani Prometej je tragedija jednog od triju najpoznatijih grčkih tragičara, Eshila. Djelo opisuje događaje od Prometejevog okivanja na stijeni do njegovog pada u bezdan Hada. Prometej se sažaljeva nad svojom okrutnom sudbinom, a stalno društvo su mu Okeanide, koje mu nastoje ublažiti muke razgovarajući s njim. Osnovni motiv "Okovanog Prometeja" jeste Zeusov bijes izazvan Prometejevim čovjekoljubljem, jer je Prometej ljudima podario vatru ukravši je bogovima.