Markoni: "Tatin sin i Ničija kćer"
SOFIJA: Bio je predivan dan. Sunčan ali hladan, jesen, lišće i miris kestena posvuda, naišla sam na našeg prodavača balona i rekla Adnanu da odabere jedan jer sam znala da će mu to biti posljednji balon u životu, htjela sam da bude posebno, uzeo je jedan divan balon u obliku delfina, odvela sam ga onda na kolač i rekla da odabere koji god želi i koliko god želi, dok je jeo umazao se, pustila sam ga, uživala sam s njim i promatrala šetalište i pitala se koliko je duboka Miljacka u ovo doba godine? Nije bitno Adnan je malen dječak... Izašli smo, lijepo se pozdravili sa dobro poznatom slastičarkom i krenuli niz šetalište, uzela sam kestenje od prodavača i dala Adnanu kesicu da hrani guske kojih nije bilo u vodi jer je nabujala od silne kiše ali uvjerila sam ga kako one čekaju da im baci kestenje pa će izaći kao i kad to rade ljeti i na proljeće, shvatila sam kako život funkcionira. (...)
A onda sam Adnana gurnula preko ruba šetališta u Miljacku, pao je tiho niz morku padinu kao loptica snijega, balon je otišao u zrak, on je upao u vodu i mislila sam da će izroniti i vrištati ali nije, samo je upao u vodu i vidjela sam mu plavu jaknicu kako se napuhala i kako ga voda odnosi, brzo, daleko,niz Sarajevo, niz rijeku, niz moj život... Duboko sam udahnula i tek onda pustila krik.
Bila je to nesreća. Sjeć am se koliko sam samo vrištala, plakala sam, osjećala sam se živom, na taj način sam vratila sebi samu sebe. Znam da ćete možda reći kako je to samo nevin dječak i upravu ste. Nevina sam i ja. Nije on kriv i to ćete mi reći. Nije naravno ali jesam li ja kriva? Reći ćete milion stvari da me optužite i osudite ali to nije važno. Tatini sinovi će uništavati i uništili su tolike živote jer su navikli na pasivne promatrače, sluge i strah. Ja sam nečija kćer. Moj otac je dao svoj život da od mene napravi nešto a nečiji sin me srozao na dno. Morala sam nekako biti aktivna, aktivistkinja, morala sam prestati biti pasivna promatračica vlastitog života. Našla sam način u koji vjerujem, nisam to planirala ili željela samo sam osjetila da to moram uraditi.
A onda sam Adnana gurnula preko ruba šetališta u Miljacku, pao je tiho niz morku padinu kao loptica snijega, balon je otišao u zrak, on je upao u vodu i mislila sam da će izroniti i vrištati ali nije, samo je upao u vodu i vidjela sam mu plavu jaknicu kako se napuhala i kako ga voda odnosi, brzo, daleko,niz Sarajevo, niz rijeku, niz moj život... Duboko sam udahnula i tek onda pustila krik.
Bila je to nesreća. Sjeć am se koliko sam samo vrištala, plakala sam, osjećala sam se živom, na taj način sam vratila sebi samu sebe. Znam da ćete možda reći kako je to samo nevin dječak i upravu ste. Nevina sam i ja. Nije on kriv i to ćete mi reći. Nije naravno ali jesam li ja kriva? Reći ćete milion stvari da me optužite i osudite ali to nije važno. Tatini sinovi će uništavati i uništili su tolike živote jer su navikli na pasivne promatrače, sluge i strah. Ja sam nečija kćer. Moj otac je dao svoj život da od mene napravi nešto a nečiji sin me srozao na dno. Morala sam nekako biti aktivna, aktivistkinja, morala sam prestati biti pasivna promatračica vlastitog života. Našla sam način u koji vjerujem, nisam to planirala ili željela samo sam osjetila da to moram uraditi.
