THE MAN WHO MARRIED A DUMB WIFE

Muškarac koji je oženio nijemu ženu, Anatole France
Prijevod: Bruno Lovrić

LEONARD: Moja žena je nijema. Poprilično nijema. Priznajem, primjetio sam to prije nego što smo se vjenčali. Nisam mogao a da ne primjetim, naravno, ali mi se nije činilo toliko bitno kao sada. U obzir sam uzeo njenu ljepotu i imanje pa nisam razmišljao ni o čemu osim o prednostima našeg udruživanja i sreći koja me čeka s njom. Ali se sada ove stvari čine nebitne i volio bih da može govoriti; to bi bilo pravo intelektualno zadovoljstvo za mene i što je još važnije, praktična prednost za kućanstvo. Što sucu najviše treba u kući? Pa zgodna žena da ljubazno prima goste i da ih suptilnim sugestijama nagovori da daju poklone kako bi njihovi slučajevi dobili – veću pažnju. Ljude treba ohrabriti da daju poklone. Žena pametnom pričom i suptilnim gestama može dobiti pršut od jednog a rolu platna od drugog; i još nagovoriti drugog da dadne neku perad ili vino. Ali ova jadna nijema Katarina ne dobija ništa. Dok moji kolege suci imaju kuhinje i poodrume i štale i skladišta prepuna dobrih stvari, sve zahvaljujući svojim ženama, ja jedva krpim kraj s krajem.

Vidite, gospodine Adame Fume, šta ja gubim s nijemom ženom. Ja ne vrijedim ni upola toliko… A najgore od svega je što gubim nadu, a s njom skoro i pamet. Kad držim svoju ženu u rukama – ženu lijepu kao najljepši isklesani kip, barem ja tako mislim – i jednako tihu, u to sam siguran – osjećam se čudno i nemirno; čak se pitam jeli držim neku sliku ili mehaničku igračku, ili magičnu lutku koju je napravio čarobnjak a ne ljudsko dijete našeg Svevišnjega; ponekad ujutro sam u iskušenju da iskočim iz kreveta i pobjegnem od tih magija. Još gore! S nijemom ženom i ja postajem nijem! Ponekad se uhvatim kako koristim jezik znakova kao ona. Neki dan, na sudu sam čak izrekao presudu pantomimom i osudio čovjeka na smrt mimikom i gestikulacijom!

Muškarac koji je oženio nijemu ženu (eng. The man who married a dumb wife) je francuska komedija u dva čina iz 1915. Glavni lik, Leonard Botal je bogati sudac iz 1912. koji unatoč svim raskošima koje mu je život donio, ostaje prilično sebičan i razmažen čovjek. U ovom monologu se žali najboljem prijatelju na svoju mladu ženu za koju je uzaludno očekivao da će privući udvarače ali i mito.