U AGONIJI LAURA

U Agoniji, Miroslav Krleža

LAURA (mirno): Ja od tebe ne bih htjela ništa! Ja sam od tebe eventualno - jedanput, davno, nešto htjela, ali sada? Sada te molim još samo to da mi ne okrećeš leđa! Molim te budi tako dobar i sjedni ovdje do mene! Ako ni zbog čega, a ono iz formalnih razloga! Križovec vrati se bez riječi i sjedne do nje. Očajno me boli glava! Da. Vjeruj mi meni je važno da se sve izgovori do konca. Ti si zapravo prvi čovjek koji je u meni probudio ženu! Sve dok tebe nisam upoznala, ja sam još uvijek bila djevojka, udata doduše, tridesetogodišnja, ali u sebi još uvijek djevojka. I, molim te, to je banalno ali je tako: ja bih bila tu na mjestu umrla, a ne bih priznala, a sad mislim da je potrebno da se i to kaže: ja sam htjela da Lenbach umre, to je istina! Ja sam to tako jako i intenzivno htjela da je to moje htijenje bilo još strašnije od najstrašnijeg kriminala! Ali ja sam to htjela zato jer sam u sebi intimno sanjala: kako bi bilo da me ti uzmeš za ženu! Da! To je istina! I ja sam to Lenbachu rekla da hoću rastavu zato da se udam za tebe! Ali ti znaš njegovo stanovište! On je bio spreman da me ubije, ali o rastavi nije htio da čuje! On je o tebi govorio kao o ženskaru, kao o minderwertig tipu što se tiče žena. Ja mu nisam vjerovala, ja sam ga i zbog toga mrzila! A sada mi se čini da je on mnogo toga više znao od mene. A to je bilo sve krivo! To je bilo sve krivo od početka, od mog djetinjstva još i od mog odgoja, od moje mame generalice! Već je moj brak s Lenbachom bio jedna takva barunska dekorativnost, a jedna zabluda rađa drugu! Da, u onom svom modisteraju ja sam naivno sanjala o spasenju iz onog pakla, ja sam sanjala kako ću postati tvojom gospođom, jahati konje, nositi reket, biti opet gospođa! Da, upravo tako je bilo. A pokazalo se da je to sve bilo krivo od početka, više naivno i tužno nego stvarno! A najtužnije od svega toga bilo je što se sve to događalo u meni intenzivno, strašno, bolno, a da si ti pokraj svega toga stajao isto tako pasivno kao što stojiš sada!
(...)
Da, nikada ti nisi znao da kažeš pravu riječ! Ti si uvijek stavljao samo učtiva pitanja! Čemu se, gospođo, uzrujavate? Ali, molim vas, pa to sve nema podloge juridičke! - Ta ja gorim od stida zbog svega što se tu dogodilo, man hat mir auf der Strasse gesagt, dass ich eine gewöhnliche Dirne bin, na policiji su me ispitivali kao ubojicu, a što je najstrašnije: ja sam i htjela da ubijem, imala sam krvave ruke, a za koga? Za jedan dobro skrojeni sako, za jednog gospodina doktora koji me tu pita: čemu sve to? Da si mi noćas ma samo na jednu jedinu sekundu dao svoju ruku, da si mi pomogao da izađem iz ove tmine, da si rekao jednu jedinu riječ... Ali ne! Ti si se prepao, ti si stao na konvencionalnu distancu, ti si branio Lenbacha, čovjeka koji je upropastio moj život! A ja, ja sam za tebe htjela da ubijam! O, kako je sve to teško. Laura se slomi u sebi. Od umora, od čitave noći i od prejakih emocija, ona ne zaplače; ona, poslije prvog očajnog tona, zanijemi. Šutnja. Oprosti mi, ja se sama sebe strašno stidim! Ja ne mogu da mjerim svaku svoju riječ! Ja znadem, ja sam te uvrijedila, da, ali ja sam u jednom tako sramotnom stanju, tako derutnom stanju... Stanka. Tihe suze. Slom. Križovec bespomoćno šeće sobom gore-dolje i puši.

U agoniji je drama Miroslava Krleže originalno objavljena objavljena 1928. i premijerno izvedena iste godine u HNK Zagreb. Radnja se događa 1922. godine, a protagonistica je Laura Lenbach, nekadašnja plemkinja čiji je nekoć bogati i utjecajni muž, barun Lenbach, osiromašio sa propašću Austro-Ugarske i uspostavom Kraljevine SHS te se odaje preljubu, piću i kocki, a zbog čega Laura pokušava preživjeti kao krojačica i pronaći utjehu u vlastitom ljubavniku. U agoniji se originalno sastojala u dva čina, a 1954. godine je Krleža dodao treći. RTV Beograd je 1981. emitirala vlastitu adaptaciju u obliku istoimene TV-drame.